Zadnje ili posljednje vrijeme?

Objavljeno: 14. 12. 2004.

Što se te dvije riječi tiče, postoje značenjske razlike u hrvatskom i srpskom jeziku. Primjerice, kada su u pitanju mjesne opreke onoga što je ispred i iza, one se kod nas izriču pridjevima “prednji” i “stražnji”, a ne “prednji” i “zadnji” (npr. stražnje dvorište, stražnji izlaz i slično).

To, međutim, ne znači da “zadnji” ne pripada hrvatskom jezičnom korpusu, daleko od toga. Pripada, ali u značenju “koji se nalazi na kraju reda ili niza”, kako ga definira Vladimir Anić. Koji mu tek naknadno dodaje smisao “posljednji”, kao sekundarni. Stariji je dakle prostorni, a mlađi vremenski, pripisan vjerojatno pod utjecajem kajkavskog narječja.

Kada je pak riječ o pridjevu “posljednji”, on je višeznačan. Može se definirati (i) kao onaj “koji je jedini ostao”, “koji prethodi sadašnjem”, “koji se upravo pojavio”, kao “konačni, zaključni, definitivni” te “najgori”. Pa imamo sintagme onaj posljednji; posljednji modni krik; posljednji sud; posljednji ološ

Stoga bi u hrvatskom trebalo biti u posljednje vrijeme, unatoč onima što vele da nam je tradicija drukčija – npr. Božidar Vančik u Hrvatskom književnom listu 1969. godine. On je naime analizirajući jezik Frana Krste Frankopana zaključio da je pridjev “zadnji” češći u vremenskom značenju od prostornog i da je to nastalo “protjerivanjem” hrvatske tradicije. Samo, zašto onda imamo spomenuti “posljednji sud”, sintagmu koja je neupitno starija – u tom “rjeđem”, “nekarakterističnom” smislu? I po čemu je Frankopanov jezik hrvatska tradicija? I profesor Anić, suprotno, navodi da mu je značenje prostorno, pa sam tako i napisao, ali “zadnje” se u govoru izjednačilo s “posljednjim”, postali su sinonimi, te mu nije bilo druge nego zabilježiti – i priznati – zatečeno stanje. To je dosljedno činio u cijelom Rječniku. Otud i prostorna i vremenska kategorija pridjeva “zadnji”, a ja samo nastojim rasvijetliti zbrku. Zato što Vančikovo “Tako se u mom selu govori” nije (lingvistički) argument. No tada nismo imali svojih rječnika, ni Anićeva ni Šonjina, pa su ljudi pisali svašta. Papir sve trpi, stara je istina. Uostalom, evo i etimologije: zadnji < za + dno, znači prostornost; posljednji < po + slijed, označava vrijeme.

Isto je, recimo, sa “sljedeći” i “idući”. Ti su pridjevi odgovarali engleskima “following” i “next”, ali značenjska se razlika s vremenom izgubila. Danas nitko ne inzistira na povratku na staro pa možda taj recept treba primijeniti i u ovom slučaju. Jezik bi po definiciji trebao biti što jednostavniji, nije li tako?