Rečenica

Rečenica je osnovna sintaktička jedinica. Najčešće se definira kao skup riječi kojim se izriče obavijest.

Rečenica je jezična jedinica koja ima značenje i čije je gramatičko ustrojstvo potpuno.

Realizacija rečenice u govoru naziva se iskaz. Iskaz se koristi u komunikaciji, odnosno u konkretnim situacijama. Zbog toga on ima smisao, a gramatičko mu ustrojstvo ne mora biti potpuno jer smisao može biti sadržan u kontekstu.

Rečenice se dijele prema priopćajnoj svrsi i prema sastavu.

PODJELA REČENICA PO PRIOPĆAJNOJ SVRSI

Prema priopćajnoj se svrsi rečenice dijele na izjavneupitne usklične.

Rečenica kojom kažemo da nešto jest ili nije naziva se izjavna (deklarativna) rečenica. Na kraju izjavne rečenice obično dolazi točka.

Vratio je knjigu na policu.

Rečenica kojom se nešto pita zove se upitna (interogativna) rečenica. Na kraju upitne rečenice stavlja se upitnik.

Što je bilo prije, kokoš ili jaje?

Rečenica kojom se dodatno naglašava sadržaj ili emocionalni odnos prema sadržaju (odobravanje, čuđenje, nezadovoljstvo, radost, ljutnja…) zove se usklična (eksklamativna) rečenica. Na kraju usklične rečenice stavlja se uskličnik.

Kako sam se prestrašila!