Područna raslojenost leksika

Područno su ograničeni leksemi: lokalizmi, regionalizmi i dijalektizmi.

Lokalizmi su leksemi jednoga mjesnoga govora, odnosno leksičke značajke nekoga mjesta. Njihova je područna rasprostranjenost najmanja.

Primjerice, dubrovački su lokalizmi gospar (gospodin), plaš (plašt).

Regionalizmi su leksemi karakteristični za većinu govora ili sve govore iste skupine govora. Rasprostiru se na širem području nego lokalizmi, ali na užem nego dijalektizmi.

Standardnojezičnome štednjak odgovara više regionalizama: šparetšporetšpaher,šparhetšpaker.

Dijalektizmi su leksemi karakteristični za cijelo područje nekoga narječja. U hrvatskome su jeziku to čakavizmi, kajkavizmi i štokavizmi. Dijalektizmi mogu biti:

1. potpuni leksički – od standardnojezičnih se leksema potpuno razlikuju izrazom:

vanjkuškušin – jastuk

2. leksičko-semantički – leksemi kojima se u standardnome jeziku pridružuje jedan, a u dijalektu drugi sadržaj:

jezero – u standardnome jeziku označava vodu stajaćicu, a u kajkavskome glavni broj tisuću (1000)

3. tvorbeni – od standardnojezičnih se leksema razlikuju afiksom (prefiksom ili sufiksom):

kruhek – kruščić

4. fonološki – dijalektizmi koji se razlikuju fonološkim i prozodijskim značajkama od standardnojezičnih leksema:

mlekomliko – mlijeko

5. etnografski – leksemi koji imenuju stvari ili pojave karakteristične za pojedine hrvatske krajeve:

štruklikulengemištbriškula

Standardni jezik + područno ograničen leksik = leksičko blago hrvatskoga jezika