Rečenice se prema sastavu dijele na jednostavne i složene.

Jednostavne rečenice

Jednostavne su rečenice one koje imaju samo jedan predikat. Mogu biti:

1. jednostavne neproširene

Jednostavna je neproširena rečenica ona u kojoj ni subjekt ni predikat nemaju dopuna.

Dijete spava. Majka je vesela.

2. jednostavne proširene

Jednostavna je proširena rečenica onu u kojoj ili uz subjekt ili uz predikat stoji barem jedna dopuna.

Maleno dijete mirno spava. Moja majka veselo pjeva pjesmu iz mladosti.

Složene rečenice

Složene su rečenice one koje imaju barem dva predikata. Dijele se na nezavisnosložene i zavisnosložene. Nezavisnosložene rečenice nastaju nizanjem i sklapanjem, a zavisnosložene uvrštavanjem.

Nezavisnosložene (koordinirane) rečenice

• Sastavne (kopulativne) rečenice

Veznici: i, pa, te, ni, niti

• Rastavne (disjunktivne) rečenice

Veznik ili

• Suprotne (adverzativne) rečenice

Veznici: a, ali, nego, no, već

• Isključne (izuzetne) rečenice

Veznici: samo, samo što, tek, tek što, jedino, jedino što, osim, osim što (van, do, nego).

• Zaključne: dakle, zato, stoga, pa, s obzirom na to.

Rečenični niz takva je nezavisnosložena rečenica u kojoj se rečenice nižu bez veznika:

Otišao je u kazalište, pogledao predstavu, vratio se veseo.

Zavisnosložene (subordinirane rečenice)

Zavisnosložene su rečenice one u kojima je jedna surečenica uvrštena u gramatičko ustrojstvo druge surečenice. Ona rečenica u čije se gramatičko ustrojstvo uvrštava zove se glavna rečenica, a ona rečenica koja se uvrštava i koja je ovisi o glavnoj zove se zavisna rečenica.

Prema mjestu uvrštavanja zavisna rečenica može biti:

• Predikatna – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto predikata i prema njoj se odnosi kao imenski predikat prema svome subjektu.
• Subjektna – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto subjekta i odnosi se prema njoj kao subjekt prema svom predikatu.
• Objektna – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto objekta i prema njoj se odnosi kao objekt prema svome glagolu.
• Adverbna (priložna) – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto priložne oznake i odnosi se prema njoj kao priložna oznaka prema svom predikatu.
• Atributna – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto atributa i odnosi se prema njoj kao atribut prema svojoj imenici ili zamjenici.

Adverbne se rečenice mogu dodatno podijeliti s obzirom na službu koju imaju u odnosu na glavnu rečenicu. Adverbna rečenica može se uvrstiti u glavnu na mjesto priložnih uzroka vremena, mjesta, načina, namjere, uzroka, pogodbe, posljedice, dopuštanja. Prema tome, adverbna rečenica može biti:

• vremenska

Nakon što završiš priču, možeš otići.

• mjesna

Gdje on stoji, ništa ne raste.

• načinska

Skočio je u zrak kao da ga je nešto ugrizlo.

• namjerna

Svi su susjedi došli da joj čestitaju.

• uzročna

Volim čitati knjige zato što uvijek naučim nešto zanimljivo.

• pogodbena

Ako dobiješ peticu, tvoji će roditelji biti sretni.

• posljedična

Tuča je padala tako jako da smo se bojali izaći iz kuće.

• dopusna

Iako je to težak zadatak, dovršit ćemo ga.