Leksikologija

Leksikologija je grana jezikoslovlja koja proučava leksik. Leksikologija se bavi općeuporabnim leksemima kao jedinicama leksičkoga sustava prirodnoga jezika.

Leksik hrvatskoga jezika čine svi leksemi hrvatskoga jezika.

Leksem je ukupnost svih oblika i značenja neke riječi. Leksem se, kao i svaki drugi jezični znak, sastoji od plana izraza i plana sadržaja.

Leksemi mogu biti jednoznačni ili višeznačni. Međusobno ulaze u leksičko-semantičke odnose.

Osnovni su odnosi među leksemima: hiperonimija/hiponimija, sinonimija, antonimija, homonimija.

 

HIPERONIMIJA/HIPONIMIJA

Hiperonimija/hiponimija je odnos između dvaju leksema od kojih jedan ima šire značenje (hiperonim ili značenjska nadređenica), a drugi je značenjski uži i dodatno specificira značenje prvoga leksema (hiponim ili značenjska podređenica). Dva ili više hiponima koji imaju isti hiperonim nazivaju se kohiponimi ili značenjske supodređenice.

Primjerice, leksem ptica hiperonim je leksemima kosvrabacrodapingvinlastavica koji su njegovi hiponimi. Leksemi su kosvrabacrodapingvinlastavica kohiponimi jer imaju isti hiperonim.

SINONIMIJA

Sinonimija je odnos između dvaju leksema različita izraza, a istoga ili sličnoga sadržaja. Dva leksema u odnosu sinonimije nazivamo sinonimski par (glazba – muzika), a tri ili više sinonimnih leksema nazivamo sinonimski niz (veseo – radostan – sretan).

Sinonimi čiji se sadržaj u potpunosti preklapa i koji su zamjenjivi u svim kontekstima nazivaju se potpuni sinonimi ili istoznačnice (knjižnica – bibiliotekaljekarna – apoteka).

Sinonimi čiji se sadržaj preklapa samo djelomično i koji su zamjenjivi samo u nekim kontekstima nazivaju se djelomični sinonimi ili bliskoznačnice (svjetiljka – lampakuća –dom).

Brojni lingvisti negiraju postojanje potpunih sinonima i smatraju da između svakoga para sinonimskih leksema postoji barem mala značenjska razlika.

Kada se govori o sinonimskim leksemima, obično se podrazumijevaju leksemi koji pripadaju hrvatskome standardnome jeziku. Sinonimski leksemi od kojih jedan pripada standardnome jeziku, a drugi nekom od dijalekata nazivaju se kontaktni sinonimi (boja – farba – pitura,čarapa – bječva – štunfrajčica – paradajz – pomidor). Isto vrijedi i za sinonimske lekseme od kojih jedan pripada standardnomu jeziku, a drugi razgovornomu jeziku ili žargonu (djevojka– riba – treba – komadmuzika – mjuza – zika).

Sinonimi nadalje mogu biti općejezični i individualni. Općejezične sinonime svi govornici nekoga jezika mogu prepoznati kao sinonime izvan konteksta. Individualni su sinonimi sinonimi samo unutar određenoga konteksta, zbog čega se nazivaju i kontekstualnim sinonimima.

 

ANTONIMIJA

Antonimija je odnos između dvaju leksema suprotnoga značenja. Dva leksema suprotna značenja čine antonimski par (velik – malenvjenčati se – razvesti segladan – sit) .

Antonimi se razlikuju po podrijetlu, po naravi značenjske opreke i po stupnju socijalizacije (usvojenosti).

Po podrijetlu antonimi mogu biti primarni (raznokorijenski: lijevo – desnotopao – hladan) i tvorbeni (istokorijenski: moralan – nemoralanotvoriti – zatvoriti).

Po naravi značenjske opreke antonimi mogu biti binarnistupnjeviti i obratni.

Binarni su antonimi oni koji zajedno u cijelosti pokrivaju jedan leksičko-semantički mikrosustav. Značenje konteksta s jednim antonimom potpuno isključuje značenje tog istog konteksta s njegovim antonimskim parnjakom, npr.

muškarac – ženaistina – laždječak – djevojčicaživ – mrtav

Rečenica Marko je živ. u potpunosti isključuje rečenicu Marko je mrtav.

Stupnjeviti su antonimi krajnje točke leksičko-semantičkog mikrosustava između kojih postoji još najmanje jedna, središnja točka koja označava normalnu vrijednost od koje se mjeri suprotnost prema jednome ili drugome parnjaku. Stupnjeviti se antonimi međusobno ne isključuju, npr.

topao – hladanmalen – velikvisok – nizak

Između vruć i hladan postoji još barem onaj koji je srednje temperature, mlak.
Obratni su antonimi oni koji označavaju isti odnos gledan iz dviju suprotnih perspektiva, npr.

kupiti – prodatiiznad – ispoddati – primiti

Po stupnju socijalizacije antonimi mogu biti općejezični i individualni (kontekstualni).

Antonimija može biti višestruka ili djelomična. Ovo njezino svojstvo proizlazi iz činjenice da leksemi mogu biti jednoznačni ili višeznačni. Kada je višeznačan leksem suprotan drugomu leksemu samo jednim svojim značenjem, govorimo o djelomičnoj antonimiji. Kada je višeznačan leksem jednim svojim značenjem suprotan jednom leksemu, a drugim svojim značenjem drugom leksemu, govorimo o višestrukoj antonimiji.

Djelomična antonimija:

dan (‘vrijeme od izlaska do zalaska sunca’ – noć)

Ali dan u značenju ‘vrijeme koje je potrebno da se Zemlja jednom okrene oko svoje osi’ nije suprotno leksemu noć.

Višestruka antonimija:

bogat – siromašan

bogat – skroman

 

HOMONIMIJA

Homonimija je odnos između dvaju leksema istoga izraza, ali različitoga sadržaja (značenja).

Leksemi jednakih izraza nazivaju se homonimi, a dva leksema s istim izrazom, ali različitim sadržajem nazivamo homonimski par.

Homonimi mogu biti leksički ili oblični.

Oblični ili morfološki homonimi nastaju zbog izjednačavanja oblika uslijed dobivanja obličnih nastavka u deklinaciji ili konjugaciji:

npr. oblik žènē može značiti:

1. G jd. imenice žèna
2. N jd. imenice žèna
3. A jd. imenice žèna
4. V jd. imenice žèna
5. 3. l. jd. prezenta glagola ženiti.

Leksički homonimi nastaju:

1. tvorbom riječi: istupiti (iz- + tupiti; iz- + stupiti) = tvorbeni homonimi
2. posuđivanjem: bôr (‘zimzeleno stablo’) – bôr (‘kemijski element’)
3. glasovnim promjenama u prošlosti: bȉti (‘postojati’) – bȉti (‘tući’)
4. udaljavanjem značenja višeznačnice: list (‘dvije strane papira’) – list (‘dio biljke’)

Homografi (istopisnice) su leksemi koji se isto pišu, ali različito izgovaraju: lûk – lȕkkȕpiti– kúpiti.

Homofoni (istozvučnice) su leksemi koji se različito pišu, ali isto izgovaraju: Brâč – brâč, Jȁgoda – jȁgoda.