Hrvatski humanizam

Kao prvo, stručni se termin humanizam u književnoj historiografiji upotrebljava na dva osnovna načina. Prvo, koristi se kao oznaka ključnoga idejnog aspekta renesanse te je u tome smislu podređen pojmu renesanse, a drugo, kao oznaka književnoperiodizacijskoga termina kojime se pokriva latinska književnost 15. stoljeća koja prethodi renesansi. Iako istraživanja idu u prilog prvome, povijesti hrvatske književnosti najčešće upotrebljavaju humanizam u drugome značenju, odnosno tim terminom obuhvaćaju latinsku književnost hrvatskih pisaca nastalu u 15. i 16. stoljeću. Humanizam još u svakidašnjoj komunikaciji predstavlja stručnu istoznačnicu za pohvalnu osobinu ljudskosti, a u 15. je stoljeću riječhumanist označavala studenta ljudskih nauka (studia humanitatis), odnosno studenta latinskoga te grčkoga jezika.

Doba je humanizma bilo doba velikoga ugleda latinskoga jezika te se latinski jezik, u srednjemu vijeku jezik crkve i učenosti, učvrstio od 15. stoljeća kao jezik historiografije i učenih rasprava, na štetu hrvatske proze, koja će se sačuvati kao područje nabožne književnosti, uz neke grane beletristike (komedija, roman). Hrvatski su latinisti toga vremena dali značajan doprinos europskome humanizmu, produktivnome oduševljenju za klasične jezike te oživljavanju antičke književnosti. Uglavnom su se školovali u Italiji i za svoga života prebivali izvan domovine. Talijanski je jezik također zadobio značenje svjetskoga jezika, obećavajući našim piscima europski publicitet. Na talijanskome je jeziku pisao Nikola Gučetić, pisac dijaloga o Ljubavi i Ljepoti, čiji je sudionik lik Cvijete Zuzorić.

Veći je odmak od srednjovjekovlja u hrvatskoj književnosti vidljiv tek u 15. stoljeću kada hrvatska književnost podliježe sve većemu utjecaju visoko razvijene talijanske renesansne književnosti. Jedan je od važnijih preduvjeta za razvoj književnosti visokoga stila bilo postojanje kulturno razvijenijih gradskih sredina, pa je utjecaj talijanske renesanse naišao na plodno tlo u mletačkim gradovima na istočnoj obali Jadrana te u Dubrovniku, koji od 1358. godine postaje nezavisnom republikom. Kulturni uspon tako doživljavaju Split, Hvar, Zadar, Šibenik i Dubrovnik, koji će još dugo ostati kulturna središta Hrvatske. U isto vrijeme kada našu književnost predstavljaju začinjavci, za koje se pretpostavlja da su bili pisci nabožnih drama i kompilatori legenda, počinju djelovati u Šibeniku Juraj Šižgorić, u Splitu Marko Marulić, a u Dubrovniku Ilija Crijević.

U humanizmu raste interes za otkrivanje i skupljanje starih zbornika i rukopisa te otvaranje knjižnica. Najviše podataka ima iz Dubrovnika, gdje su osim brojnih privatnih zbirki u dominikanskome i franjevačkome samostanu postojale javne knjižnice, a bogatu je knjižnicu imao i benediktinski samostan sv. Jakova na Višnjici, gdje je do 1527. godine živio poznati povjesničar Alojzije Crijević Tubero, a kasnije živio i radio Ignjat Đurđević. Humanistima zahvaljujemo i prve životopise znamenitih osoba (Marka Marulića, Petra Berislavića, Antuna Vrančića) te razvoj epistolografije. Vrlo je cijenjeno bilo u to doba i govorništvo te su nam sačuvani brojni govori Ilije Crijevića.

Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum

Šibenčanin je Juraj Šižgorić (1445. – 1509.?) autor prve tiskane knjige latinskih pjesama,Elegiarum et carminum libri III (Tri knjige elegija i lirskih pjesama, Venecija, 1477.). Njegov prozni spis o povijesti i zemljopisu vlastitoga zavičaja, u kojemu se pohvaljuju narodni običaji, De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku), ostao je pak u rukopisu do 1899. godine. Iz Šibenika potječe i latinski pjesnik, gramatičar, historičar i filozof Ivan Polikarp Severitan, pisac religioznoga spjeva o stvaranju svijeta, Solimaidos libri tres (Rim, 1509) i povijesti Dalmacije (Historia Dalmatiae). Latinske pjesme (Otia, Krakov, 1542) te historijske i geografske spise piše Šibenčanin Antun Vrančić (1504. – 1573.), a njegov je sinovac Faust Vrančić (1551. – 1617.) autor prvoga hrvatskog rječnika,Dictionarium quinque nobilissimarum Euroapae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae (Venecija, 1595.) i nabožnoga djela Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.).

Važnija su latinska djela Marka Marulića (1450. – 1524.) De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Venecija, 1506.) i Evangelistarium (Venecija, 1516.) s izraženom moralnodidaktičkom tendencijom, Quinquaginta parabolae (1510.), zbirka pričica u stilu evanđeoskih parabola, te Dialogus de laudibus Herculis (1524.), dijalog pjesnika i bogoslovca o Herkulovim junačkim djelima i kršćanskoj kreposti. Nažalost, od njegova nam je religioznoga spjeva Davidijade (Davidiados liber I) sačuvano samo prvo pjevanje. U Splitu djeluje i Marulićev životopisac Franjo Božićević-Natalis, autor preko sedamdeset latinskih pjesama koje su ostale u rukopisu, te Toma Niger, kojemu je Marulić posvetio svoje parabole.

Iz Dubrovnika potječe Ilija Crijević (Aelius Lampridius Cerva, 1463. – 1520.), naš najznačajniji humanistički lirski pjesnik, koji je u Rimu 1484. za svoje latinske ljubavne stihove primio lovorov vijenac. Njegove su mladenačke ljubavne pjesme povezane s boravkom u Rimu i ljubavi prema djevojci Flaviji. Knjižica Elegiarum libellus de laudibus Gnesae (Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze, Vicenza, vjerojatno 1499.) Dubrovčanina Karla Pucića važan je spomenik ljubavne lirike koja govori o preobraćenju zemaljske ljubavi u nebesku ljubav. Jedan je od važnijih latinista i Damjan Benešić (1477. – 1539.), pisac latinskih epigrama, oda, elegija i ekloga te poznatoga spjeva De morte Christi. Dubrovački vlastelin iz doba cvata republike Jakov Bunić 1500. godine izdaje važno književno djelo De raptu Cerberi, koje nas uvodi u svijet mitskih priča prikazom Herkulova silaska u podzemlje i zarobljivanja psa Kerbera. Njegovo je drugo važno djelo De vita et gestis Christi pak kršćanske inspiracije. U Dubrovniku djeluju još Ivan Gučetić, autor nepoznatoga nam djela Delphin, historičar Ludovik Crijević te filozof Juraj Dragišić.

Jedan je od najznačajnijih hrvatskih latinista i Jan Panonije (Ianus Pannonius, Ivan Česmički, Ivan Kestenski 1434. – 1472.) iz Česmice, koji je na latinskome jeziku pisao poeme, elegije, epigrame, prozne govore i pisma. Najuspjelijim mu se radom smatraju elegije iz kasnijega vremena, među kojima je elegija u smrt majke, Ad animam suam.