Barok u hrvatskoj književnosti

Autorica: Petra Uremović

Barokom se naziva književna epoha između renesanse i klasicizma koja otprilike obuhvaća razdoblje od sredine 16. do sredine, odnosno kraja 17. stoljeća. Ovo književno razdoblje ime je dobilo prema portugalskoj riječi barocco, odnosno španjolskoj baruecco, kojoj odgovara značenje nepravilnog, neobrađenog bisera. Glavna su obilježja baroka pridavanje veće važnosti stilskim negoli tematskim vrijednostima (česta uporaba figura poput metafore, kontrasta, paradoksa, hiperbole, concetta i sl.), zastupljenost religijske duhovnosti naspram svjetovnosti, sklonost protuslovljima i moralizmu. U baroku se često sukobljavaju antička mitska simbolika u oblikovanju književnog djela te strogo određena kršćanska poruka. Zastupljeni su svi književni rodovi, unutar kojih se uvode određene novine, a posebno popularni postaju lirski oblici te sklonost lirskom izrazu u svim žanrovima. Zbog raznolikosti stilskih obilježja u različitim europskim metropolama, razvijaju se samostalne stilski odredive pojave kao što je marinizam u Italiji, gongorizam u Španjolskoj ili precioznost u Francuskoj. Glavnim predstavnicima ovog književnog razdoblja smatraju se Torquato Tasso, Giambattista Marino, Lope de Vega, Tirso de Molina, Pedro Calderón de la Barca i Luis de Góngora y Argote. Uz barok često se vezuje i pojam ‘manirizam’ o kojemu postoje oprečna mišljenja i različite definicije. Stoga, manirizam ćemo definirati kao prijelaznu stilsko-idejnu razinu između dvaju suprotstavljenih književnih razdoblja, renesanse i baroka. Manirizam teži neprirodnom izražavanju, izazivanju čuđenja i poentiranoj misaonosti.

Barok u hrvatskoj književnosti omeđujemo dvama književnim djelima, riječ je o Barakovićevoj Vili Slovinki (1613.) i Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji (1780.). Ovo se književno razdoblje veže direktno uz protureformaciju koja se u to vrijeme javlja kao reakcija na protestantsku reformaciju. Barok je nositelj novih pogleda na cjelokupni život, pri čemu veliku ulogu ima Družba Isusova koja uspostavlja temelje baroknog stvaralaštva u Hrvatskoj. Isusovci se zalažu za organiziranost školstva i misijsko djelovanje, propovijedaju i stvaraju književne tekstove. Hrvatska je tada bila podijeljena između nekoliko suverenih država (Austrije, Mletačke Republike i Otomanskog Carstva), a samo je Dubrovačka Republika bila slobodna. Zbog takvih političkih, društvenih, ali i kulturnih prilika, u baroku jača slavenski patriotizam. Razvija se nekoliko vrlo jakih regionalnih književnih krugova. To su dubrovačko-dalmatinski, kajkavski, slavonski i ozaljski krug.

A) Dubrovačko-dalmatinski krug

Bez obzira na to što regionalna književna razvijenost jača u baroku, Dubrovnik i dalje ostaje najjače književno središte. Najvećim hrvatskim baroknim piscem smatra se Ivan Gundulić (1589. – 1638.). Gundulić je živio, školovao se i stvarao u Dubrovniku. U mladosti je pisao melodrame od kojih su sačuvane samo četiri, a kasnije objavljuje parafraze psalama Pjesni pokorne kralja Davida te u zrelim godinama poemu Suze sina razmetnoga s uobičajenom religijskom tematikom grijeha i pokajanja, a koja postaje uzorom baroknih plačeva u hrvatskoj književnosti. Pastoralna drama Dubravka, uz Osmana, smatra se jednim od najvažnijih Gundulićevih djela, pisana je s elementima barokne tragikomedije i naglašenom alegorijom. Nedovršeni ep Osman vrhunsko je ostvarenje cjelokupne starije hrvatske književnosti. Smatra se kako je pisan po uzoru na Tassov Oslobođeni Jeruzalem, iako se tematika i kompozicija ova dva djela razlikuju.

Drugi Dubrovčanin kojega svakako treba spomenuti jest Junije Palmotić (1607. – 1657.), najuspješniji dramatičar hrvatskog baroka. Njegova najpoznatija drama je Pavlimir, dramatizacija mitskog osnutka Dubrovnika.

Ivanu Buniću Vučiću (1592. – 1658.), također rođenom Dubrovčaninu, najvažnije djelo je kanconijer Plandovanja u kojemu se nalaze ljubavne, pastirske i duhovne pjesme. Kasnije objavljuje i religioznu poemu Mandalijena pokornica.

Ignjat Đurđević (1675. – 1737.) pisao je svjetovnu i religioznu liriku na hrvatskom i latinskom jeziku. Najpoznatije su mu Pjesni razlike, pisane hrvatskim jezikom i sačuvane u rukopisu, satirična poema Suze Marunkove i religijska poema Uzdasi Mandalijene pokornice.

B) Kajkavski krug

Za kajkavski krug, najvažniji je bio isusovac Juraj Habdelić (1609 – 1678.). Njegova važnija djela su Zrcalo Mariansko, djelo religiozne i moralističke tematike, crkvena propovijed Prvi oca našega Adama greh te kajkavsko-latinski rječnik Dictionar.

C) Ozaljski krug

Područje ozaljskog kruga specifično je jer je riječ o kraju u kojemu se isprepliću sva tri narječja hrvatskog jezika. Potrebno je istaknuti Katarinu Zrinsku (1625. – 1673.) koja je sastavila i u Veneciji izdala molitvenik preveden s njemačkog Putni tovaruš te Fran Krstu Frankopana (1643.? – 1671.) čiju jezgru književnog stvaralaštva dijelimo u tri skupine, zbirku Gartlic za čas kratiti, 18 nabožnih pjesama i ciklus Dijačke junačke. F. K. Frankopan preveo je direktno s francuskog jezika dio Moliérove komedije Georges Dandin.

D) Slavonski krug

Antun Kanižlić (1699. – 1777.), pjesnik i redovnik iz Požege napisao je Svetu Rožaliju, stihovanu pripovijest o svetici Rozaliji iz Palerma, uz to pisao je crkvene pjesme i pjesme iz vjerskih knjiga. Sveta Rožalija razlikuje se od dubrovačkih religioznih poema jer je opširnija, kompozicijski kompleksnija i sklonija alegoriji.

U vrijeme baroka u Hrvatskoj su djelovala tri vjerska reda. To su bili isusovci, pavlini i franjevci. Uz već spomenute isusovce Jurja Habdelića, Ignjata Đurđevića i Antuna Kanižlića, treba spomenuti i Bartola Kašića (1575. – 1650.). Kašić je, između ostalog, sastavio prvu hrvatsku gramatiku Institutiones linguae Illyricae, preveo Vulgatu na hrvatski jezik, kao i Ritual rimski u kojem se zalaže za štokavski jezik i reformu grafije. Pavlini 1582. godine u sklopu svoga samostana u Lepoglavi utemeljuju filozofsko-teološki studij koji 1671. godine postaje visokoškolska ustanova. Među lepoglavskim pavlinima u rukopisu je nastao Pavlinski zbornik koji sadrži kajkavske liturgijske tekstove i crkvene pjesme. Pjesme su uglavnom prevedene s latinskog jezika. Franjevci književnu i kulturnu djelatnost najviše razvijaju u Bosni. Najpoznatiji bosanski franjevac je Matija Divković (1563. – 1613.). Svoja djela pisao je za širok krug ljudi, tako su nastali katekizmi tzv. veliki i mali Nauk krstjanski. Osim katehetičkog dijela, Divković je poznat i po zbirci popularnih homilija Besjede.